Nedavno sam srela kolegicu, umirovljenu učiteljicu. Krase je mnoge vrline. Ona je inteligentna, načitana, mudra i jako duhovita. Ipak, od svih osobina najviše je karakterizira oštar jezik. Poznaje me od djetinjstva pa često prozborimo koju riječ više među kojima prevladavaju šale. Na moj račun, uglavnom. Tijekom našeg zajedničkog rada u školi bilo ih je mnogo.
Jednom prilikom, kad sam došla na posao u štiklama prokomentirala je kako majka Tereza iz Kolkate sigurno nije dolazila u školu u štiklama i da si obavezno pronađem adekvatnu obuću kakvu je ona nosila. Štrecnulo me po savjesti, priznajem. Nisam majka Tereza, zašto joj smetaju štikle, zašto me uopće gleda, nisam joj ništa napravila….mislila sam tada. No vremenom, prešla sam na udobniju obuću. Štikle su ostale za neke rijetke prigode.
Ove sličice iz mog života postaju smislenije za ovaj blog nakon što sam pogledala film Barbie. Ne bih pisala recenziju filma, ali bih ukazala na ono što je meni odjeknulo.
U Barbinom svijetu sve je bilo u redu dok nije izrekla onu strašnu riječ. Smrt!
„Što bi bilo da sutra umremo?“ zapitala se. Fizička posljedica „autodestruktivnih“ misli bila su ravna stopala. Drugim riječima „izula se iz cipela“, „spustila se na zemlju“, izašla je iz štikli u papuče. I njena najveća želja je bila da se ponovo vratiti u štikle, kako bi mogla hodati na prstima. Kao takva, ravnih stopala, više nije bila dio Barbie svijeta, osjećala se drugačije i počela je tražiti i otkrivati – sebe i svoju svrhu.
Ne želim razotkrivati detalje ovog slojevitog filma punog poruka, nego bih ukazala na nekoliko stvari.
Pitanje smrti, ujedno je i pitanje o smislu života. Pitanja o smislu života čine nas ranjivima i neprilagođenima. Ona traže da krenemo u nutarnje putovanje koje neće završiti dok ne pronađemo odgovore na pitanja koja nas muče. Pronalazeći odgovore na ta životna pitanja mijenjamo se jer se obogaćujemo spoznajom. Sazrijevanje u spoznaji čini nas mudrima. Postajemo novi čovjek. Koliko god puta treba.
Smrt voljene osobe je događaj koji nas „izuje iz cipela“, spušta na zemlju takvom silinom da nam se čini da više nikada nećemo bezbrižno hodati na prstima u svijetu u kojem je sve funkcioniralo kako treba. Svijet nam se sruši i ništa više nije kao prije. Gubitak voljene osobe traži od nas razumijevanje smisla vlastitog života kao i prihvaćanje vlastite smrtnosti. Ako ne posvetimo vrijeme za kontemplaciju, propustit ćemo sazrijevanje i osobni rast. Jer tugovanje je upravo to – vrijeme traženja smisla. Zatrpavanje poslom, pretvaranje da smo dobro, racionaliziranje gubitka blokiranjem emocija – sve je to štetno za nas. Ohrabrimo se za spoznaju. Dajmo priliku tugovanju.
Majka Tereza je bila sveta žena. Njezina spoznaja nadahnjuje mnoge. Nije hodala na prstima u idealnom svijetu, već čvrsto nogama na zemlji. I zato je nosila obične sandale kako bi mogla služiti najsiromašnijima od siromašnih.
Barbi je pronašla sebe, naučila je jako dobro živjeti u papučama. Za to je donijela odluku. Sama.
I ja rado nosim papuče. Odmaram noge, ne moram paziti kako hodam, nije me strah da ću se potepsti i pasti. Bliže sam zemlji. Bliže sam sebi.
Vanesa Šerić, Certified Grief Educator by D. Kessler