Prošlo je pet godina od smrti dragog nam pjevača Olivera Dragojevića. I dok je ljeto u punom zamahu, na poslu ili godišnjem odmoru, preslušavamo playliste Oliverovih pjesama, pratimo koncerte u Veloj Luci njemu u čast, prisjećamo se veličanstvenog ispraćaja od Splita do Korčule i isto tako svečane, a tople komemoracije u splitskom HNK-u.
„I sve je kako triba.“ Baš kako je tada rekao Gibonni.
Ovaj tekst nije samo još jedan „in memoriam“ dragom Oliveru. Ovaj je tekst zapravo o tugovanju, žalovanju i slavlju života.
U subotu je, prenose mediji, na koncertu u čast Oliveru prisustvovalo dvadeset tisuća ljudi. Preko drugih medija pratilo ga je više od milijun….
Ti ljudi… mi… ovih dana odajemo počast životu i djelu jednog velikog umjetnika koji je svojim talentom dotaknuo naša srca u bezbroj životnih situacija. I zanimljivo je da to radimo na najljepši mogući način. Kako to? Kako se ne znamo tako dobro nositi sa smrću naših voljenih članova obitelji? Zašto rijetko ili nikako ne odajemo počast životu i djelu naših bližnjih? Zašto tako dugo i otežano, neutješno žalujemo? Zašto ne možemo u sebi potražiti prostor u kojem bismo pronašli više mira i ljubavi nego li boli?
Previše je pitanja za jedan tekst, ali pokušat ćemo iz žalovanja za Oliverom naučiti nešto i za sebe osobno.
Kad god premine javna osoba koja ima veliki značaj za zajednicu, stručnjaci za tugovanje koriste izraz „public grief“ (tugovanje javnosti – D. Kessler). Tijekom procesa suočavanja s gubitkom prolazimo kroz različite stadije i faze kao što su šok, nevjerica, poricanje, povlačenje, sve dok ne budemo spremni prihvatiti situaciju takva kakva je izražavanjem svojih različitih emocija i pronaći smisao i značenje.
29 srpnja 2018. godine, svega dva tjedna nakon osvojenog srebra na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji i nikad viđene i doživljene pobjedničke euforije, vijest o preminuću dragog Olivera stavila je čitavu javnost u regiji osupnutu i u nevjerici. No tu istu večer, prvo u Splitu pa onda i diljem naše domovine počeli su se okupljati ožalošćeni pojedinci zajedno pjevajući Oliverove pjesme . Bili su to svečani trenutci u kojima su pjesmom obični ljudi dijelili svoju tugu i nevjericu jedni s drugima. Tuga i suze s jedne strane, ali zajedništvo i podrška s druge. Ne može biti drugačije nego iscjeljujuće.
Oliverov ispraćaj dostojan kralja, nekoliko dana kasnije, nisu mogli izrežirati ni najbolji režiseri niti producenti holivudskih blockbustera. Sve spontano, sve iz srca i duše onih koji žaluju i žele mu iskazati…počast? Ne počast, već ljubav.
A kad je ljubav u pitanju, nemoguće postaje moguće, a besplatno neprocjenjivo. Kad kažemo „naš Oliver“ izražavamo svijest da ga poznajemo, da nam je blizak, da smo dobri s njim, zapravo da ga volimo. A kada volimo, onda smo na tragu prihvaćanja realnosti života.
Ljudski zemaljski život ima svoj početak i završetak. Između početka i završetka tisuće i tisuće su trenutaka vrijednih življenja, divljenja, sjećanja i ljubavi. Ako su naši voljeni umrli, naša ljubav prema njima nije.
Kada smognemo snage prepoznati vrijednost i ljepotu života unatoč svim teškoćama i gubitcima, kada se ohrabrimo sjećati voljene osobe sa zahvalnošću, kada se usudimo učiniti nešto s ljubavlju i iz ljubavi u sjećanje na naše voljene koji više nisu s nama, ma koliko neznatno bilo, pronaći ćemo trag u beskraju, jer „ljubav nikad ne prestaje“(1Kor 1,13).
Vanesa Šerić, Grief Educator by D. Kessler