U susretima s ožalošćenima primijetila sam da okolina prečesto ožalošćene potiče na rad, vraćanje u aktivnosti i uloge koje su imali prije gubitka i da se bližnji vrlo neugodno osjećaju ukoliko tugujuća osoba govori o preminuloj voljenoj osobi. Potiču na zaborav kao lijek protiv tuge.
Međutim, može se i treba drugačije…
Danas je nedjelja, dan odmora, pobožnosti i svečanih obiteljskih ručkova. Kuha se nekoliko slijedova, a stol se postavlja – svečano. Za osobito svečane prigode, postavljamo i svečane servise za jelo. Danas je jedna mlada žena za obiteljsko okupljanje postavila bakin servis. Napisala je lijepu objavu na društvenoj mreži i postavila prigodnu fotografiju. Rekla je kako joj baka nedostaje i kako će se uvijek sjećati njezinih toplih riječi i savjeta. Ovim činom ona odaje počast svojoj baki i pokazuje da je u njezinom srcu sjećanje na nju živo. Za pretpostaviti je da to nije bio tužan trenutak, već da su se svi okupljeni oko stola prisjećali zgoda iz vremena kada je baka bila živa. Baka nije više među njima, ali ljubav je i dalje prisutna.
Ja sam od svoje bake dobila na dar lijepe naušnice koje mi je kupila nekoliko godina prije svoje smrti. I ne samo meni, nego svim svojim unukama. Moja baka je bila skromna žena koja je živjela od prodaje mlijeka, sira i jaja. Imala je kravu i kokoši. Nije imala mirovinu jer nije bila zaposlena. Smatrala sam je siromašnom i zato me jako iznenadilo njezino inzistiranje da mi kupi naušnice. Kad sam je pitala za razlog zašto mi želi kupiti naušnice, rekla je: „Da mi možeš pridat pokoj duši.“ „Pa ne trebaju mi za to naušnice, moći ću ti pridati pokoj duši i ovako“ govorila sam. No baka je htjela svakoj svojoj unuci ostaviti uspomenu za života. Vjerojatno je štedjela godinama. Sada uviđam koliko je to bilo hrabro. Moja baka nije završila škole, ali je znala da život ima svoj početak i kraj i nije ju bilo strah. Dapače, pripremala se da je ne zaboravimo, a preminula je u dubokoj starosti.
Što u tugovanju znači „pokoj duše“? Prije svega ono je namijenjeno pokojniku. Mi izvršavamo neki čin njemu ili njoj u čast kako bi duša bila mirna, sposobna za susret sa Stvoriteljem. Često su to molitve, zavjeti, obredi ili neki posebni postupci koje je preminula osoba poželjela još za života. No, „pridavajući pokoj duše“ činimo nešto i za sebe…sjećamo se života naših voljenih. Ne smrti. Života. I to je ljekovito.
Na području NP Paklenice, na južnim obroncima Velebita postoji atrakcija zvana Mirila. Mirila su kameni stećci koji su postavljeni na mjestu posljednjeg pozdrava pokojnika sa suncem, kako su vjerovali prastari stanovnici starigradskih zaselaka. Na putu od zaselaka smještenih na južnom Velebitu do groblja i crkve u Starigradu, običaj je bio da bližnji, noseći tijelo pokojnika, samo jednom smiju stati i predahnuti te spustiti tijelo na tlo. Tu su „mirili“ (mjerili) tijelo pokojnika te postavljali stećak na uzglavlje i podnožje, te popločali između. I ono što je najzanimljivije za ovaj tekst, smatrali su i vjerovali da se u grobu (na groblju u Starigradu) nalazi samo tijelo pokojnika, a da je duša ostala počivati na mirilima. Stoga su ožalošćeni „pokoj duše“ prikazivali na mirilima, a ne na groblju. Tu su dolazili obilježavati obljetnice slaveći život pokojnika uz blagovanje hrane.
Vremena i običaji se mijenjaju, ali ostaje veza kojom čuvamo nasljeđe naših obitelji i sjećanje na naše preminule voljene. Ponekad su to materijalna nasljeđa ili predmeti poput servisa za jelo ili naušnica. No više od toga je ljubav koja se ne mjeri odrednicama vremena i prostora, kao što se mjerilo tijelo pokojnika na Velebitu. No, čini se da ne prepoznajemo dovoljno važnost toga.
Ožalošćeni imaju potrebu govoriti o svojim voljenima. Ako želimo biti dobra i korisna podrška, treba ih slušati dok „pridaju pokoj“. Koliko god treba.
Stoga si možemo dopustiti da običaji kojima izražavamo sjećanja na naše voljene oplemene našu svakidašnjicu. Smijemo ostati povezani s našim voljenima i od srca zahvaliti za dar njihova života. Lijepo je sjećati ih se s ljubavlju: što su voljeli, kakvi su bili, čemu su se smijali, gdje se odražavala njihova duša…. Blagoslov je sjećati se njihova života, a ne samo bolnih trenutaka smrti.
Vanesa Šerić, Certified Grief Educator by D. Kessler